DIGITAL VERSATILE DISC
UVOD:
DVD (u početku – Digital Video Disc, pa zatim – Digital Versatile Disc) je sljedeća generacija optičkih diskova u tehnologiji za pohranu podataka. To je zapravo brži i veći CD koji može sadržavati video, audio i računalne podatke. Svrha mu je ujediniti sve te vrste informacija na jednom digitalnom formatu, zamijenivši time audio CD-ove, CD-ROM-ove, videotrake, laserske diskove, pa čak i “cartirdge”-ove za video igre.
PODJELA:
Bitno je napomenuti da postoje razlike između DVD-Videa (kojeg se uglavnom zove kraće – DVD) i DVD-ROM-a.
DVD-Video sadrži video podatke koji se reproduciraju u DVD player-u priključenom na TV. DVD-ROM sadrži računalne podatke i čita ga DVD drive priključen na računalo. Razlika je analogna razlici između audio CD-a i CD-ROM-a.
DVD-ROM postoji i u varijantama sa višestrukim snimanjem (DVD-R, DVD-RAM, DVD-RW) ali cijene još nisu nimalo pristupačne.
Većina novih računala sa DVD-ROM drive-om može uspješno reproducirati i DVD-videe. Krajem 1999. standardiziran je i DVD audio format.
DVD-Audio specifikacije su dovršene početkom 1999. godine, pa bi se na tržištu muzički DVD-ovi trebali pojaviti sredinom 2000, a do tada se može koristiti DVD-Video standard koji u sebi već pohranjuje zvuk kvalitete bolje od CD-a. DVD-Audio format se razlikuje od DVD-Video formata, pa, budući da se dio informacija može pohraniti i u tzv. “DVD-Audio zoni” na disku, DVD-Video player-i ne mogu pročitati sve DVD-Audio diskove.
ZNAČAJKE:
(sve te opcije nisu prisutne kod svih DVD-ova)
DVD ima sposobnost producirati skoro studijsku kvalitetu video zapisa i kvalitetu audio zapisa bolju od CD-a. Neusporedivo je bolji od videotraka i uglavnom bolji od laserskih diskova.
Kako tehnologije kompresije podataka napreduju, tako će slijediti povećanje kvalitete zapisa DVD-a, ali kako cijena proizvodnje pada, postojat će i loše producirani DVD-ovi sa MPEG-1 kodiranjem (koje nije bolje od VHS-a) umjesto MPEG-2.
DVD-Video je najčešće, sa digitalnih studio zapisa, kodiran MPEG-2 kodom koji koristi kompresiju uz uklanjanje suvišnih podataka (npr. dijelova slike koji su nepromijenjeni). Dobiveni zapis, pogotovo ako je kompleksan ili ako se brzo mijenja, može ponekad imati smetnje zbog kompresije. Pri prosjeku od 3.5 Mbps povremene smetnje mogu biti uočljive, ali kod viših vrijednosti razlike od studijskih zapisa (koji su na 6 Mbps) se više ne primjećuju.
Ukoliko dođe do manjeg mehaničkog oštećenja na disku (npr. ako se ogrebe), najčešće će doći do malih grešaka u podacima zbog vrlo uspješne tehnike za uklanjanje grešaka (error correction) koja čak i uz ogrebotine od 6 mm može reproducirati podatke bez pogreške. Istina je da je u odnosu na CD gustoća podataka na površini diska veća, pa ogrebotina zahvaća veći broj podataka, no tehnika za uklanjanje grešaka je preko 10 puta kvalitetnija od one koja je prisutna kod CD-a, pa su gubici u podacima kod DVD-a manji.
Dual-layer disc je disk koji ima 2 sloja podataka od kojih je jedan poluproziran, pa se laserska zraka može fokusirati i na drugi sloj. Time disk može sadržavati dva puta više podataka od običnog (kod DVD-Videa to je oko 4 sata video signala). Problem je u tome što promjena sloja prilikom reproduciranja diska može biti uočljiva, pa se slika na playeru može “zamrznuti” na, uglavnom, manje od pola sekunde, no na nekim player-ima to može trajati i do 4 sekunde.
NEDOSTACI:
Problem je zasad nepotpuna kompatibilnost, pa neki filmski DVD-ovi ne funkcioniraju (ili nepotpuno funkcioniraju) na pojedinim DVD player-ima.
Zasad nije rašireno ni ponovno snimanje na DVD-ovima (recordable DVD).
Za korisnika je nedostatak i ugrađena zaštita od kopiranja.
Zbog digitalne kompresije slika može imati određene smetnje.
Trenutno, postojeći DVD playeri ne mogu čitati DVD-RAM diskove, a ne mogu ni reproducirati unatrag (reverse play) normalnom brzinom.
Playeri ne podržavaju sve opcije DVD-audio zapisa.
Kod DVD-a također postoji problem zbog razlike u standardima između NTSC-a i PAL-a. Na diskovima postoje 3 razlike ovisno o tome kojem su standardu namijenjeni: omjer broja pixela na slici (720x480 – NTSC ili 720x576 – PAL/SECAM), broj frame-ova u sekundi (29.97 ili 25) i audio signal (Dolby Digital ili MPEG). Neki player-i mogu reproducirati samo jedad od ta 2 standarda, a neki mogu oba.
RAZVOJ:
Prvi player-i i drive-ovi su se pojavili krajem 1996. u Japanu, a zatim, početkom 1997., i u SAD-u. Sada su prisutne već stotine modela playera svih većih elektroničkih tvrtki, a u SAD-u su cijene nekih playera već pale i ispod 200$. Do sredine 1999. godine u SAD-u se proizvelo preko 30 miliona DVD-ova, a Europa za SAD-om kasni oko 1 do 1.5 godinu. Cijena diska je oko 20-30$. U odnosu na razvoj VHS tehnike kad se pojavila, DVD se “probija” znatno brže.
DVD-Video rekorderi još nisu prisutni za kućnu upotrebu jer je real-time kodiranje video i audio signala, pa zatim zapisivanje na disk zajedno sa dodatnim informacijama, zasad prilično skupo za izvesti. Glavne prednosti DVD-a u odnosu na VHS trake su: veća kvaliteta podataka, dodatne mogućnosti, nema “trošenja” podataka s vremenom i brojem reproduciranja.
DVD ima veliku podršku svih većih elektroničkih tvrtki i oko polovine većih filmskih i muzičkih studija, što ukazuje na ogromnu vjerojatnost uspjeha ostvarenja svog cilja.
Panasonic DVD-L50 (sa 5" LCD prikazom)
DODATNE INFORMACIJE: